ZAŠTO JE POTREBNO U HRVATSKOJ RADITI DUŽE?

Kada je čelični pruski kancelar mekana srca Bismarck krajem 19. stoljeća uvodio javno mirovinsko osiguranje međugeneracijske solidarnosti u tadašnjoj Prusiji, ljudi su odlazili u mirovinu sa 62 godine, a umirali sa 65. U to doba bilo je vrlo malo žena koje su radile izvan kuće, pa se prevelika pozornost i nije posvećivala ujednačavanju dobne granice za odlazak u mirovinu. Smatralo se da bi muž i žena trebali približno u isto vrijeme otići u mirovinu, a kako su se u to doba muškarci većinom ženili djevojkama koje su od njih bile mlađe oko 5 do 6 godina, tako je u većem dijelu Zapadne Europe usvojeno da žene odlaze u mirovinu s 55 ili 56 godina starosti.

Najvažniji je događaj u ovom kontekstu usvajanje Zakona o socijalnom osiguranju 1922. godine. Navedeni zakon temelji se na Bismarckovim načelima socijalnog osiguranja (doprinosi radnika i poslodavaca, fondovi i tripartitno upravljanje). Njime je propisano jedinstveno socijalno osiguranje od rizika bolesti, starosti i nesreće na poslu. Radi provedbe tog zakona u Zagrebu je osnovan Središnji ured za osiguranje radnika. Mirovinsko osiguranje financiralo se doprinosima koje su plaćali poslodavci i radnici, a primjenjivalo se načelo kapitalizacije. Dobna granica za starosnu mirovinu iznosila je 70 godina. Uvjet za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu bio je 500 tjedana plaćenih doprinosa, za invalidsku mirovinu 200 tjedana, a za obiteljsku 100 tjedana. Zakon je zbog teške gospodarske situacije kao i nesposobnosti vlasti da uspostavi funkcionalan sustav financiranja i upravljanja fondovima zaživio tek 1937. godine.

Godina 1970-ih zakonska dob za starosnu mirovinu u mnogim se zemljama snižavala jer se vjerovalo kako je ranije i prijevremeno umirovljenje odgovarajući način smanjivanja nezaposlenosti i stvaranja prostora za zapošljavanje novih naraštaja koji ulaze u svijet rada. Zato je u mnogim zemljama zakonska dob umirovljenja bila ispod 60 godina starosti, a postojale su razmjerno povoljne mogućnosti za prijevremenu i invalidsku mirovinu.

Reforme mirovinskih sustava širom svijeta jako su nezahvalne za bilo koju političku garnituru. Gubici su neposredni, jasni i točno usmjereni na pojedine društvene skupine, a koristi su nesigurne ili barem upitne, dugoročne – možda će se dogoditi za desetak godina, a možda i neće – te konačno raspršene: najvjerojatnije će od njih slabu korist imati današnji umirovljenici, a zbog starenja stanovništva oni budući vjerojatno samo mogu očekivati smanjivanje mirovinskih prava. Konačno, dati neko pravo (na primjer dodatak na mirovine) razmjerno je lako, brzo i bezbolno, a ukinuti ga je gotovo nemoguće i izaziva veliko protivljenje korisnika.

U cilju osiguranja dugoročne održivosti sustava mirovinskog osiguranja u uvjetima starenja stanovništva nužno je razmotriti potrebu i mogućnosti preispitivanja mirovinskih prava, ali i pokušati riješiti nepravde u postojećem sustavu. To prije svega znači pojačati povezanost između uplaćenih doprinosa i ostvarenih mirovina, odnosno osigurati da visina mirovine više ovisi o prijašnjim doprinosima, jer jedino se tako može očekivati veća spremnost osiguranika na plaćanje doprinosa. Čini se kako je u Hrvatskoj prevelika pozornost usmjerena na podizanje dobi na 67 godina, a nedovoljna na prerani izlazak iz svijeta rada.

Rani odlazak u mirovinu u Hrvatskoj

Najveći je problem hrvatskog mirovinskog sustava taj što počinjemo raditi prilično kasno – u Hrvatskoj velik dio mladih dugo studira te uz njihovu donedavnu visoku nezaposlenost oni kasno ulaze u svijet rada – a odlazimo u mirovinu razmjerno rano. Tako imamo i razmjerno kratko razdoblje prosječnog staža mirovinskog osiguranja.

Ujedno, očekivano trajanje života u Hrvatskoj produžilo se od 1991. u prosjeku za 7 godina (kod muškaraca za 8,9 godina, a kod žena za 4,7 godina). Tako živimo prilično dugo (što je civilizacijski uspjeh zahvaljujući boljoj prehrani i zdravstvenoj zaštiti) – oba spola gotovo 78 godina (muškarci 74,9, a žene 80,9 godina) (Eurostat, 2019). To je za približno 3 godine manje od prosjeka za EU28 (80,9 godina ukupno: 78,3 za muškarce i 83,5 za žene). Navedeno produljenje očekivanog trajanja života u Hrvatskoj pogotovo je značajno ako se uzme u obzir da je ono 1953. godine za muškarce iznosilo 59,1 godinu te za žene 63,2 godine.

Kada su naši djedovi odlazili u mirovnu (muškarci sa 60, a žene s 55 godina), koristili su mirovinu razmjerno kratko vrijeme – oko 3 do 4 godine, a i broj umirovljenika bio je malen, pa to nije bilo posebno teško financirati. Nažalost, ne postoje službeni podaci o prosječnoj dobi novih korisnika starosne mirovine za godine prije 2006., ali nema sumnje da je uslijed Domovinskog rata, tranzicije, privatizacije i stečaja velikog broja tvrtki ta dob značajno snižena. Umjesto da postanu nezaposlene, mnogobrojne pogođene razmjerno mlade osobe otišle su u mirovinu. Tako je mirovinski sustav postao skup način ublažavanja socijalnih teškoća. Time je znatno smanjen broj aktivnih osiguranika, a jako se povećao broj umirovljenika. S obzirom na prosječnu dob novih korisnika starosne mirovine (pogotovo muškaraca) stanje se u posljednjih 16 godina razmjerno malo promijenilo (tablica 1).

Kako se u Hrvatskoj razmjerno rano odlazi u mirovinu (u kolovozu 2022. novi starosni umirovljenici sa 63 godine i 2 mjeseca ukupno – muškarci sa 63 godine i 8 mjeseci, a žene sa 62 godine i 6 mjeseci), prosječno je korištenje mirovine dugo: starosni umirovljenici koriste je 21 godinu – muškarci gotovo 19, a žene više od 28 godina. Istina, potrebno je naglasiti kako se prosječna dob novih korisnica starosne mirovine značajno povećala u promatranom razdoblju – za 3 i pol godine, što je pozitivno i ohrabrujuće. Što se tiče prosječnog mirovinskog staža, stanje nije puno bolje ni kod novih korisnika mirovina te kod starosnih umirovljenika prosječni staž mirovinskog osiguranja iznosi tek nešto više od 34 godine.

Posebno je važno pitanje i jako nepovoljnog odnosa broja osiguranika i umirovljenika. Dok je, na primjer, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 1980. godine na četiri osiguranika dolazio jedan umirovljenik, danas na 120 osiguranika dolazi oko 100 umirovljenika, što je jedan od najnepovoljnijih odnosa u svijetu. Za usporedbu, stopa sistemske ovisnosti (broj osoba koje plaćaju mirovinski doprinos u odnosu na 100 umirovljenika) iznosi u Belgiji 174, Češkoj Republici 171, Njemačkoj 168, Estoniji 151, Irskoj 272, Grčkoj 159, Španjolskoj 191, Francuskoj 144, Italiji 151, Cipru 294, Latviji 160, Luksemburgu 259, Mađarskoj 142, Malti 199, Nizozemskoj 213, Austriji 171, Poljskoj 173, Portugalu 141, Sloveniji 138, Slovačkoj 175, Finskoj 166, Švedskoj 239 i Norveškoj 232. Prosjek je za euro područje 163.

Iako živimo znatno duže nego naši preci, u mirovinu ne odlazimo mnogo kasnije nego što su oni to činili. Stoga, ako se podizanjem zakonske dobi može povećati i stvarna dob, onda je to potrebno ostvariti. Najkraće, nije najbitnije da radimo do 67. godine, ali je jako važno da radimo do zakonski određenog razdoblja umirovljenja, što zasad očito nije slučaj.

Nemoguće je i neozbiljno procjenjivati koliko će mirovine biti manje ako se ne povisi zakonska dob za odlazak u mirovinu, ali je očito da ako radimo kraće i plaćamo manje doprinosa, a dugo koristimo mirovinu, moraju narasti mirovinski rashodi i/ili se smanjiti iznosi postojećih (ionako malih) mirovina. Ponekad se zaboravlja kako u javnim financijama nema besplatnog ručka, netko troškove mora platiti. Mirovinske rashode snose svi građani, posebno oni koji rade i plaćaju mirovinske doprinose. Prikupljeni doprinosi dovoljni su za pokriće tek nešto više od polovice mirovinskih rashoda te se razlika financira transferima iz proračuna središnje države. Stoga je mirovinski sustav jedan od najznačajnijih uzročnika deficita središnje države, a kumulirani je deficit javni dug. Ako se želi nastaviti s pozitivnim pomacima smanjivanja javnog duga i poboljšanja kreditnog rejtinga Hrvatske, nužno je spriječiti povećanje mirovinskih rashoda jer inače neće biti financijskih sredstava za druge namjene kao što su zdravstvo, obrazovanje ili socijalna skrb. Stoga je podizanje zakonske dobi opravdano i potrebno ako se želi poboljšati odnos osiguranika i umirovljenika te povećati mirovine. Duljim radom zdravog, radno sposobnog stanovništva lakše omogućavamo prijevremeno umirovljenje ljudi čije je zdravlje zaista takvo da više ne mogu biti radno aktivni. Naime, često se događalo da su ti ljudi na margini društva i bezizlazno na dugotrajnim bolovanjima, a upravo im kroz zdravstveni, socijalni i mirovinski sustav trebamo pružiti određenu solidarnu i stručnu pomoć te za to imati dovoljno sredstava.

Treba li raditi u poznijoj dobi

U Hrvatskoj se rad prije svega shvaća kao tlaka, a ne kao način socijalizacije, uključenosti u društvo, pokazivanja i dokazivanja vlastitih sposobnosti, osjećaja korisnosti i zadovoljstva, pa čak i ostvarivanja boljeg životnog standarda i kvalitete života. Stoga su „sretnici“ u Hrvatskoj otišli u mirovinu, koja je obično manja od polovice plaće, i vrlo često ne znaju što s viškom slobodnog vremena. U publikaciji Svjetske banke Aging with growth in Central Europe and the Baltics : what’s next for old Europe? (Sinnott i Koettl-Brodmann, 2015.) obuhvaćane su brojne zemlje Srednje i Južne Europe, uključujući i Hrvatsku. Ispitanici su, pogotovo kod nas, u intervjuima i fokus-grupama navodili kako jedva čekaju otići u mirovinu, a oni koji su otišli – posebice muškarci – žalili su se kako se ne osjećaju korisnima, potrebnima ili socijalno uključenima. To nije samo hrvatski fenomen, nego je zabilježen i u mnogim drugim zemljama. Rad u starosti nije jamstvo sreće, zdravlja i zadovoljstva, ali radna neaktivnost i razmjerno male mirovine prilično su sigurna ulaznica u nezadovoljstvo, pogoršanje financijskog i zdravstvenog stanja te osjećaj socijalne isključenosti.

Prema izvještaju koji je unutar tog istraživanja za Hrvatsku pripremio Ipsos (2012.) proizlazi kako prijašnji posao najviše nedostaje osobama koje su umirovljene protiv vlastite volje i osobama koje su otišle u mirovinu nakon što su dosegle punu zakonsku dob za odlazak. U takvim slučajevima najvažnija je bila intrinzična motivacija za rad, iako financijski razlozi nisu bili zanemarivi. Tako je kod sudionika u fokus-grupi umirovljenika koji su prisilno i razmjerno rano otišli u mirovinu najizraženiji problem bila prilagodba novim životnim uvjetima. Ispitanici su se iznenada našli u posve nepoznatoj i neočekivanoj situaciji, isključeni iz svojih ranijih društvenih mreža, s nižim primanjima i dodatnim slobodnim vremenom, pa su u početku imali ozbiljnih problema s organiziranjem života. Umirovljenici koji razmjerno brzo ne nađu ili ne traže neki oblik posla gotovo sigurno to ne čine ni u budućnosti. Često upadaju u mirovinu, nastoje ispuniti svoje slobodno vrijeme drugim aktivnostima, a neki čak i uče živjeti s manjim prihodima. To dovodi do smanjenja motivacije i radnih navika, a često i depresije, što je zabilježeno i u mnogim drugim zemljama, na primjer Finskoj i Norveškoj.

Starost, čak i ona jako pozna, ne mora neminovno značiti smanjenje kreativnosti ili loše mentalne sposobnosti. Nobelovac Ronald Coase, koji je razvio teoriju transakcijskih troškova, napisao je knjigu How China Became Capitalist kada je imao 101 godinu. Kod nas je akademik Vladimir Ibler bio itekako aktivan s napunjenih 100 godina, a opsežnu monografiju Međunarodno pravo mora i Hrvatska objavio je 2001. u svojoj 88 godini. Cijeli svijet ove godine slavi 80. rođendan cijenjenog i vrlo aktivnog pijanista i višestruko nagrađenog dirigenta Daniela Baremboima, koji i nadalje vodi mnoge najbolje filharmonijske orkestre na oduševljenje publike.

Promjene odredbi javnih mirovinskih sustava sigurno bi znatno povećale stope aktivnosti starijih radnika. Time bi se u znatnoj mjeri poboljšalo financijsko stanje mirovinskih sustava. Oni trebaju biti postavljeni tako da se u njima istakne „aktuarska pravednost“, odnosno da se odluke o odlasku u mirovinu donose po osobnom stavu i sklonostima, a ne stoga što se dulji rad kažnjava. Cilj ne bi trebao biti da ljudi rade dulje, nego je namjera izbjeći kažnjavanje rada. Hrvatska je mnogo napravila u poticanju financijske održivosti mirovinskog sustava – povisuje se dobna granica za odlazak u mirovinu, postroženi su uvjeti za ostvarivanje invalidske mirovine – ali još uvijek u sustavu ne postoji dovoljno mehanizama koji potiču osiguranike na dulji rad. Vjerojatno će u tome značajnu ulogu odigrati uvođenje kapitaliziranog mirovinskog sustava, ali ono ipak neće biti samo po sebi dovoljno. Potrebno je stoga i u javnom mirovinskom sustavu (prvi stup međugeneracijske solidarnosti) stalno istraživati mogućnosti zadržavanja još uvijek radno sposobnih starijih ljudi u svijetu rada. Time bi se trebao poboljšati budući položaj umirovljenika i smanjiti (ili barem ne povećavati) financijski teret koji zaposleni snose za mirovinsko osiguranje.

Kako zadržati starije osobe u svijetu rada i kako srušiti predrasude

Poslodavci u cijelom svijetu, a ne samo u Hrvatskoj, hvalili su iskustvo, znanja i staloženost starijih radnika, ali pritom su bili jako neskloni njihovu zapošljavanju. Važno je istražiti mogućnost sufinanciranja zapošljavanja starijih osoba te njihova primanja više vezati uz produktivnost. Potrebno je potaknuti zakonodavna rješenja i praksu povezanu s fleksibilnim radom i radom kraćim od uobičajenog te razmotriti sustav djelomičnog umirovljenja. Starije osobe moraju imati jasne i bolje poticaje te mogućnost i uvjete za nastavak rada, ali i same kroz cjeloživotno učenje i obrazovanje moraju poboljšavati svoju zapošljivost, znanja i stručnost.

Rušenje predrasuda o slabijoj produktivnosti starijih radnika važna je zadaća svih dionika u društvu, prije svega vlade, poslodavaca i sindikata, ali i samih starijih osoba, koji trebaju stalno raditi na razvoju privlačnosti za mogućeg poslodavca. Pritom je jedan od važnih čimbenika poticanje sudjelovanja u cjeloživotnom učenju i obrazovanju svih radnika (pa tako i starijih) kako bi mogli ostati produktivni u uvjetima suvremenog tržišta i radnih mjesta. No kako se približava umirovljenje, tako se ulaganje u vlastito obrazovanje manje ekonomski isplati kako radnicima tako i poslodavcima. Međutim, u pravilu su voljni poduzeti takve korake ako im to donosi angažman. Stoga su nužni određeni instrumenti javnih poticaja za sudjelovanje u cjeloživotnom obrazovanju kako bi se ono doista i ostvarivalo. Sadašnji anketni podaci ukazuju na to da je u Hrvatskoj sudjelovanje u formalnom obrazovanju nakon izlaska iz sustava školovanja vrlo rijetko (tek manje od 3 %, dok je prosjek za EU 12,5 %), a među osobama starijim od 50 godina i onima koji nemaju visoko obrazovanje gotovo i ne postoji.

Poslodavci to uglavnom ne priznaju, ali činjenica je da je stariji radnik teže zapošljiv iako su posljednjih godina u Hrvatskoj u tom smislu ostvareni značajni pozitivni pomaci. Diskriminacija je posljedica uvjerenja poslodavaca da su stariji radnici manje fleksibilni, lošiji u informatici i stranim jezicima i nespremni na promjene iako su mnogi svjetski eksperimenti pokazali suprotno. Jedan od posljednjih provodio se u dvije BMW-ove tvornice, gdje je jedna zapošljavala mlađe, a druga „mješovite“ radnike s obzirom na dob. Eksperiment je pokazao da je tvornica s iskusnijim radnicima proizvodila manje otpada i općenito postizala bolji poslovni rezultat, što najbolje govori o tome koliko su predrasude o starijim radnicima pogrešne.

Jedna od najvažnijih neposrednih aktivnosti jest jasna javna kampanja o tome da starije osobe nisu manje produktivne od mlađih te da uz suvremenu tehnologiju one mogu biti vrlo kreativni i savjesni radnici. Hoće li to polučiti učinke i kakvi će oni biti, ovisi, naravno, i o općem stanju na tržištu rada, provedbenim propisima, tradiciji, navikama te sklonostima poslodavaca i zaposlenika. Potrebno je stoga i izgraditi i/ili poboljšati opću svijest o važnosti zadržavanja starijih osoba u svijetu rada, ne samo u cilju smanjivanja mirovinskih rashoda, nego i radi očuvanja važne sastavnice društvenog ljudskog kapitala te veće socijalne uključenosti osoba poznije dobi. Osim nužnog poboljšanja zaštite na radu u cilju očuvanja radne sposobnosti i zdravlja zaposlenih te smanjenja broja invalidskih umirovljenika, neophodno je pojačati preventivnu zdravstvenu skrb koja uključuje program prehrane i tjelovježbe kako bi bolje tjelesno i zdravstveno stanje podržalo i oplemenilo aktivan život osobe zrelije dobi. Najkraće, za poboljšanje položaja starijih osoba na tržištu rada potrebno je razbiti pogrešne predrasude o njihovoj slabijoj produktivnosti, ali i te osobe moraju sustavno stjecati i poboljšavati svoja znanja, stručnosti i kompetencije kako bi postale zanimljivije mogućim poslodavcima.

*Dr. sc. Predrag Bejaković je doktor ekonomskih znanosti i ekonomski stručnjak. Stavovi izneseni u ovom tekstu njegovi su osobni stavovi te ne odražavaju stavove Hanfe niti su rezultat Hanfinih istraživanja.