Gotovo svatko zna da je dobro štedjeti, paziti na dugove i planirati troškove. No između onoga što znamo i onoga što doista činimo često postoji velika razlika, što je pokazalo i veliko istraživanje financijske pismenosti koje provodi Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Usporedba rezultata za Hrvatsku između 2016. i 2023. otkriva da su građani prije tri godine bili informiraniji nego još sedam godina prije: ukupna razina financijske pismenosti porasla je s oko 56 na približno 60 posto, dok je znanje o financijskim pojmovima skočilo s 60 na oko 70 posto točnih odgovora. No kada je riječ o svakodnevnim navikama – štednji, planiranju troškova ili odgovornom zaduživanju – trend ide u suprotnom smjeru. Pokazatelj financijskog ponašanja u istom je razdoblju pao s oko 56 na 53 posto, što sugerira da Hrvati danas možda bolje razumiju novac, ali ga i dalje ne koriste nužno pametnije.

Stručnjaci upozoravaju da je sljedeći korak upravo pretvaranje znanja u svakodnevne navike. Prema riječima izv. prof. dr. sc. Dajane Barbić, profesorice na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i dugogodišnje istraživačice financijske pismenosti, ključ nije samo u dodatnim informacijama, nego u razvijanju konkretnih financijskih rutina.

– Prvi je korak analiza trenutačne financijske situacije i stvaranje realne slike sebe kao potrošača. Taj je korak uobičajena prva faza planiranja osobnih financija i financijski je ekvivalent sistematskom pregledu. Osoba koja želi krenuti iz početka može započeti s jednom jednostavnom, ali izuzetno korisnom vježbom: pogledati izvod banke za posljednjih mjesec dana i zapisati tri stvari – koliki su bili ukupni prihodi, koliki su bili ukupni troškovi i koliko je novca na kraju mjeseca ostalo. – savjetuje prof. Barbić.

Mnogi ljudi žele popraviti stanje svojih osobnih financija, ali zapravo ne znaju kamo njihov novac odlazi.

– Kada to postane vidljivo, otvara se prostor za racionalnije financijske odluke. Tek nakon toga ima smisla govoriti o budžetu i dugoročnijem planiranju. – kaže profesorica.

Dodaje da kod financijskog ponašanja ne postoje instant-rješenja ili neko pravilo koje će preko noći popraviti situaciju.

– Ipak, ako bih morala izdvojiti jedno pravilo koje može pozitivno utjecati na financijsku situaciju i relativno brzo donijeti promjenu, to bi bilo „prvo plati sebi“. To znači da se dio prihoda automatski odvaja za štednju ili ulaganje odmah nakon što plaća sjedne na račun. Idealno je da proces štednje bude automatiziran, primjerice trajnim nalogom kojim se svakog mjeseca prebacuje pet ili deset posto prihoda na štedni ili investicijski račun. Kada je proces automatiziran, uklanja se element volje i emocija, koji su često najveći neprijatelji dobrog i uspješnog financijskog ponašanja. – ističe prof. Barbić.

Pravilo 24 sata

Upravo su emocije često ono što staje na put plusu na računu. One su, među ostalim, obično i uzrok impulzivnih kupnji.

– Istraživanja pokazuju da kupovina može dati kratkotrajan emocionalni boost, ali ne i trajno zadovoljstvo. Upravo se zato mnogi ljudi nakon impulzivne kupnje, s vremenskim odmakom, osjećaju čak i lošije nego prije nje. Taj se fenomen često povezuje i s tzv. affluenzom, stanjem u kojem stalna potrošnja ne donosi dugoročno zadovoljstvo, već osjećaj nezadovoljstva, praznine i stresa. – govori stručnjakinja, dodajući da impulzivna kupnja vrlo često počinje određenim osjećajem: stresom nakon dugog dana, dosadom dok bez cilja pregledavamo sadržaje na mobitelu, usamljenošću prikrivenom „brigom o sebi“ ili potrebom za kontrolom u trenucima kada se život čini kaotičnim.

– Jedna je od učinkovitijih metoda kontrole tzv. pravilo 24 sata. Ono podrazumijeva da za svaku kupnju koja nije nužna pričekamo barem jedan dan prije donošenja odluke. U velikom broju slučajeva osoba zaboravi na kupnju ili želja za kupnjom jednostavno nestane. Druga je korisna metoda češće korištenje gotovine. Istraživanja iz bihevioralne ekonomije pokazuju da je tzv. „bol plaćanja“ važna determinanta potrošnje. Ona je znatno izraženija kod plaćanja gotovinom, kada se fizički odvajamo od novca i svjesnije percipiramo trošak, nego kod kartica ili mobilnog plaćanja, kod kojih je svijest znatno manja, a zbog toga i bol niža. Upravo zato ljudi često troše više kada plaćaju digitalno. Posljednja je metoda ta da u kupovinu idemo s popisom proizvoda koji su nam potrebni i striktno se pridržavamo liste. – savjetuje Barbić.

Izrada osobnog budžeta također nam pomaže da postanemo svjesniji vlastite potrošnje i toga koliko novca trošimo i na koje kategorije odlazi najveći dio naših prihoda. Jedan je od najjednostavnijih modela proračun 50/30/20. Prema tom modelu oko 50 posto prihoda trebalo bi biti namijenjeno osnovnim životnim potrebama poput stanovanja, režija i hrane, oko 30 posto željama, odnosno životnom stilu, primjerice putovanjima, hobijima ili odlascima u restorane, dok bi preostalih 20 posto trebalo usmjeriti na štednju i ulaganja.

– U praksi, međutim, mnogim građanima nije lako u potpunosti slijediti taj model. Rast životnih troškova, osobito kod kućanstava s nižim primanjima, često ostavlja manje prostora za štednju nego što teorija preporučuje. Ipak, to pravilo može poslužiti kao koristan orijentir i podsjetnik da je važno izdvajati barem dio prihoda za budućnost, čak i ako je taj iznos manji od preporučenih 20 posto. – kaže.

Fond za crne dane

Ipak, ljudima se često dogodi da dobiju povišicu ili na druge načine povećaju svoj prihod, a opet ne uspiju dodatno uštedjeti. To se naziva inflacija životnog stila.

– To znači da ljudi povećaju potrošnju proporcionalno povećanju svojih prihoda. Jedno praktično i korisno pravilo jest podjela dodatnog prihoda na tri dijela. Jedan dio za štednju ili ulaganje, jedan za dugoročne ciljeve i jedan za povećanje kvalitete života. Na taj način osoba ima osjećaj nagrade i povećava svoj životni standard, jer to je ono čemu gotovo svi težimo, ali također dugoročno jača svoju financijsku stabilnost. – govori ekonomistica.

Dotičemo se i popularnog „fonda za crne dane“. On bi trebao pokrivati iznos potreban za podmirenje tri do šest mjeseci osnovnih životnih troškova, a poželjno je da bude i veći.

 – Važno je pritom naglasiti da nije realno očekivati da ćemo cijeli iznos fonda prikupiti u kratkom roku. Najvažnije je započeti, čak i s manjim iznosima, koji će s vremenom postupno stvoriti značajnu financijsku rezervu. Dobar je pristup postavljanje manjih, dostižnih ciljeva. Primjerice, prvi cilj može biti fond koji pokriva jedan mjesec troškova, zatim dva mjeseca, i tako postupno dok ne dođemo do razine s kojom se osjećamo financijski sigurnije. – kaže Barbić.

Upravo je izostanak ikakvog crnog fonda jedna od najčešćih pogrešaka koje ljudi rade, što je veliki problem kad se pojave izvanredni troškovi, gubitak posla ili pad prihoda, jer tada bez ušteđevine često preostaje samo skupo zaduživanje.

– Financijski plan i fond za hitne situacije zapravo su temelj financijske stabilnosti. Osim toga, još je jedna od čestih pogrešaka dugotrajno korištenje dopuštenog prekoračenja. Iako djeluje kao jednostavno rješenje, prekoračenje često podrazumijeva visoke kamate, a nema ni definiran plan otplate duga. Banka ne zahtijeva redovitu otplatu glavnice, već se naplaćuju kamate, pa je na samodisciplini pojedinca da postupno zatvori dug. Upravo zato mnogi ljudi u minusu ostanu godinama. U takvim situacijama ponekad je financijski racionalnije uzeti kratkoročni gotovinski kredit s jasno definiranim ratama otplate, primjerice na godinu ili dvije, jer nas struktura mjesečnih anuiteta zapravo prisiljava da dug postupno zatvaramo. – tumači prof. Barbić.

Godišnja revizija financija

Ona ističe i kako financijske navike funkcioniraju vrlo slično kao prehrambene navike. Primjerice, osoba koja želi smršavjeti i odluči se za radikalnu dijetu, izgladnjuje se i uskraćuje si sve što voli nakon prestanka dijete vrlo će vjerojatno brzo vratiti izgubljene kilograme, a ponekad i više nego što je izgubila.

– S druge strane, osoba koja se odluči za umjereniji i zdraviji pristup te trajno promijeni svoje prehrambene navike obično dugoročno postiže znatno bolje rezultate. Slično vrijedi i za financijske navike. U praksi su često mnogo učinkovitije male, ali trajne promjene, tzv. atomske navike. Poboljšanje od samo jedan posto možda na prvi pogled ne izgleda značajno, ali ako bismo svaki dan tijekom godine napravili takav mali pomak prema svom cilju, rezultat bi na kraju bio puno bolji nego da nismo napravili nikakvu promjenu. Ako danas usvojimo naviku redovitog izdvajanja makar i malog iznosa za štednju, dugoročno gradimo financijsku sigurnost. To možda neće donijeti brze rezultate, ali nas postupno vodi prema većoj financijskoj stabilnosti. U osobnim financijama dosljednost je važnija od intenziteta. – naglašava.

Na koncu, Barbić ističe kako bi svatko jednom godišnje trebao napraviti svojevrsni financijski sistematski pregled. Dva su vrlo jednostavna pokazatelja financijskog zdravlja odgovori na pitanja uspijevamo li svoje troškove financirati iz vlastitih prihoda i imamo li fond štednje za crne dane.

– Ako se financijska rezerva postupno povećava, dug je pod kontrolom i dio prihoda redovito izdvajamo za štednju ili ulaganja, a to su dobri znakovi da su osobne financije na stabilnom putu. – kaže.

Dodatno je korisno barem jednom godišnje, a osobito prije donošenja odluka o zaduživanju, izračunati nekoliko osnovnih financijskih pokazatelja poput pokazatelja štednje, pokazatelja otplate dugova i pokazatelja bruto zaduženosti.

– Jednako je važno barem jednom godišnje napraviti i reviziju vlastitih financijskih ciljeva i prioriteta. Naše životne okolnosti, potrebe i životni stil s vremenom se mijenjaju, pa je važno provjeriti prate li naši financijski planovi i dalje te promjene. Povremena provjera pomaže nam da budemo sigurni da se i dalje krećemo u smjeru koji je u skladu s našim dugoročnim ciljevima i životnim prioritetima. Takav mali godišnji check-up pomaže nam da na vrijeme uočimo potencijalne probleme i prilagodimo svoje financijske odluke. – zaključila je prof. Barbić.

Sadržaj nastao u suradnji Hanfe i Native Ad Studija Hanza Medije.